Predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Samir Kurtović najavio je zahtjev za povećanje minimalne plate u Federaciji BiH na najmanje 1.500 KM. No, sindikati ne žele stati na tome. Traže i zakonsko određivanje platnih razreda prema stručnoj spremi, čime bi država dodatno preuzela ulogu određivanja cijene rada. Dok sindikati obećavaju veće plate, otvoreno ostaje pitanje ko će ih finansirati i kakve će posljedice takve odluke imati po zapošljavanje i privredu.
Plate se ne povećavaju dekretom
Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine najavio je da će Ekonomsko-socijalnom vijeću uputiti zvaničan prijedlog povećanja minimalne plate u Federaciji BiH na najmanje 1.500 KM.
Predsjednik Saveza Samir Kurtović tvrdi da radnici s postojećim primanjima više ne mogu podnijeti rast troškova života, zbog čega sindikati zahtijevaju hitne pregovore i dogovor do kraja godine.
Na prvi pogled, zahtjev zvuči privlačno. Ko ne bi želio da radnici imaju veće plate i bolji životni standard?
Međutim, postoji jedan problem koji se u ovakvim prijedlozima redovno zanemaruje: platu ne stvara politička odluka, nego ekonomska vrijednost koja omogućava njenu isplatu.
Država može propisati koliko poslodavac najmanje mora platiti radnika, ali ne može istovremeno propisati da će svako preduzeće ostvarivati dovoljno prihoda da tu platu isplati.
Za velike i profitabilne kompanije povećanje minimalca može predstavljati podnošljiv trošak. Za male trgovine, ugostiteljske objekte, obrtnike i preduzeća s niskim maržama ista odluka može značiti ozbiljan finansijski udar.
Posljedice se mogu pojaviti kroz više cijene proizvoda i usluga, manje novih radnih mjesta, smanjenje radnih sati ili zatvaranje pojedinih poslova.
To ne znači da će svaki poslodavac reagovati jednako niti da svako povećanje minimalne plate automatski smanjuje zaposlenost. Međutim, što je povećanje veće u odnosu na produktivnost i postojeće plate, to je važnije unaprijed procijeniti njegove posljedice.
Sindikati bi zakonom određivali koliko vrijedi diploma
Još dalekosežniji dio Kurtovićevog prijedloga odnosi se na uvođenje zakonskih platnih razreda prema stručnoj spremi.
Prema njegovim riječima, dosadašnji prijedlog da minimalna plata iznosi 70 posto prosječne plate bio bi adekvatan samo za radnike s osnovnom školom, dok bi za zaposlene sa srednjom i visokom stručnom spremom trebalo propisati više iznose.
Time sindikati praktično predlažu da država ne određuje samo najnižu dozvoljenu platu, nego i minimalne razlike između plata različitih obrazovnih kategorija.
Takav pristup zanemaruje jednu od osnovnih karakteristika tržišta rada: vrijednost rada ne određuje diploma sama po sebi.
Programer bez fakultetske diplome može stvarati veću ekonomsku vrijednost od zaposlenika s visokom stručnom spremom. Iskusan majstor može zarađivati više od diplomiranog ekonomiste. Uspješan prodavač može imati veću platu od nekoga s magisterijem.
Na slobodnom tržištu rada plate zavise od kombinacije produktivnosti, znanja, iskustva, odgovornosti, potražnje i rezultata.
Formalno obrazovanje može biti važan pokazatelj kvalifikacija, ali ne predstavlja univerzalno mjerilo vrijednosti svakog radnog mjesta.
Zakonsko propisivanje platnih odnosa prema diplomama ograničilo bi slobodu poslodavaca i radnika da pregovaraju o uslovima rada prema stvarnim potrebama i rezultatima.
Hrvatska i Evropska unija nisu argument bez produktivnosti
Kurtović svoj zahtjev obrazlaže poređenjem s Hrvatskom i državama Evropske unije, navodeći da su tamo minimalne plate znatno veće, dok su potrošačke cijene slične.
Međutim, poređenje plata bez poređenja produktivnosti, strukture privrede i troškova poslovanja daje nepotpunu sliku.
Plate u razvijenijim ekonomijama nisu veće jednostavno zato što su njihove vlade odlučile propisati veće iznose.
One su povezane s većim investicijama, razvijenijom tehnologijom, boljom organizacijom proizvodnje, pristupom kapitalu i većom vrijednošću koju zaposleni stvaraju.
Upravo je zato dugoročni put prema većim platama stvaranje uslova u kojima rad postaje produktivniji, a preduzeća konkurentnija.
Ako se želi približiti evropskim platama, Bosna i Hercegovina mora se približavati i evropskom nivou produktivnosti.
Samo administrativno povećanje minimalca ne može zamijeniti taj proces.
Zašto se ne govori o smanjenju nameta na rad?
Posebno pitanje predstavlja činjenica da se u raspravama o povećanju plata mnogo češće govori o novim obavezama poslodavaca nego o smanjenju troškova koje im nameće država.
U Federaciji BiH trošak zaposlenog ne predstavlja samo iznos koji radnik dobije na račun. Poslodavac mora finansirati i pripadajuće poreze i doprinose.
Zato bi svaka ozbiljna rasprava o rastu primanja morala uključivati i pitanje koliko država uzima od ukupnog troška rada.
Smanjenje poreskog opterećenja rada moglo bi otvoriti prostor za veće neto plate, bez proporcionalnog povećanja ukupnog troška zapošljavanja.
Takva mjera, naravno, zahtijevala bi i odgovoran pristup finansiranju penzionog, zdravstvenog i drugih javnih sistema.
Ali upravo zato je potrebna sveobuhvatna reforma, a ne svođenje ekonomske politike na odluku o novom minimalnom iznosu plate.
Ocjena Slobodomjera: NESLOBODARSKI
Prijedlog Saveza samostalnih sindikata BiH otvara važnu raspravu o položaju radnika i njihovom životnom standardu.
Međutim, povećanje minimalne plate na 1.500 KM, uz dodatno zakonsko propisivanje platnih razreda prema stručnoj spremi, predstavlja značajno proširenje državnog utjecaja na ugovaranje cijene rada.
Takav pristup ograničava slobodu ugovaranja između zaposlenih i poslodavaca, zanemaruje razlike u produktivnosti među preduzećima i radnim mjestima te može stvoriti dodatne prepreke zapošljavanju radnika čiji rad ne ostvaruje dovoljno vrijednosti da pokrije propisane troškove.
Pritom se ne smiju zanemariti moguće koristi većih minimalnih plata za zaposlene koji zadrže posao, niti se negativne posljedice mogu unaprijed predstavljati kao izvjesne. Njihov obim zavisio bi od konkretnih ekonomskih uslova.
Ipak, iz perspektive ekonomske slobode, posebno je problematičan zahtjev da država zakonom određuje platne odnose prema diplomama, umjesto da se oni formiraju kroz pregovore, produktivnost i potražnju za radom.
Slobodomjer zato predloženo povećanje minimalne plate i uvođenje zakonskih platnih razreda ocjenjuje kao NESLOBODARSKI.
Veće plate jesu poželjan cilj. Ali do njih se dugoročno dolazi investicijama, konkurencijom, rastom produktivnosti, smanjenjem prepreka poslovanju i rasterećenjem rada.
Jer država može zakonom propisati platu od 1.500 KM. Ono što ne može propisati jeste da će svako radno mjesto stvarati dovoljno vrijednosti da tu platu finansira.
