Od restorana i stomatoloških ordinacija do dostavljačkih kompanija i hotela, 64 privatna poslovna subjekta dobila su poticaje iz budžeta KS. Dok jedni moderniziraju poslovanje javnim novcem, njihovi konkurenti vlastite investicije moraju finansirati sami.

Vlada Kantona Sarajevo, odnosno Ministarstvo privrede na čijem je čelu Zlatko Mijatović (NiP), odobrila je 2,09 miliona KM poticaja za nova ulaganja u tehnološku modernizaciju i primjenu standarda kvalitete. Novac je raspoređen na 64 poslovna subjekta, među kojima su proizvodne i građevinske firme, restorani, stomatološke ordinacije, poliklinike, dostavljačke kompanije i hotelski biznisi.

Tako je restoran Kibe dobio 40.388 KM, Poliklinika Atrijum 50.000 KM, koliko je odobreno i stomatološkoj ordinaciji Saraj Dent te zubotehničkom laboratoriju Zlatan Mujkanović. Kompanije Express Courier i A2B Express Delivery dobile su po 50.000 KM, dok je kompaniji SEIC Hospitality, povezanoj s franšizom hotela Marriott, odobreno 16.150 KM.

Sredstva su dodijeljena kroz javni poziv, prema unaprijed utvrđenim kriterijima. Nema razloga unaprijed pretpostavljati da su korisnici učinili bilo šta nezakonito. Međutim, pitanje koje se nameće mnogo je važnije od toga jesu li pojedinačne firme uredno popunile formulare i zadovoljile administrativne uslove.

Zašto država uopće novcem poreznih obveznika finansira investicije odabranih privatnih preduzeća?

Država jednim firmama plaća ono što druge moraju same

Zamislimo dva restorana koja posluju na istom tržištu, bore se za iste goste, zapošljavaju radnike i plaćaju poreze. Jedan od njih dobije 40.000 KM javnog novca za modernizaciju poslovanja, dok drugi istu opremu mora kupiti iz vlastite dobiti ili bankarskog kredita.

Prvi je dobio finansijsku prednost koju mu nisu osigurali ni bolja usluga, ni efikasnije poslovanje, ni zadovoljstvo kupaca, nego odluka državne institucije.

Slična logika važi i za stomatološke ordinacije, dostavljačke kompanije, hotele i druge djelatnosti u kojima privatni subjekti međusobno konkurišu.

Naravno, subvencija sama po sebi ne garantuje da će njen korisnik biti uspješniji. Ali mu smanjuje troškove ulaganja i omogućava da dio poslovnog rizika prebaci na porezne obveznike.

U tržišnoj ekonomiji preduzeća bi trebala konkurisati kvalitetom, cijenama, inovacijama i sposobnošću da privuku potrošače. Kada država selektivno finansira njihove investicije, ona mijenja uslove pod kojima se ta konkurencija odvija.

Poseban paradoks je što i konkurentske firme, koje nisu dobile poticaje, svojim porezima učestvuju u finansiranju budžeta iz kojeg se subvencioniraju njihovi tržišni suparnici.

Bi li ove firme investirale i bez državnog novca?

Ministarstvo privrede KS program obrazlaže potrebom tehnološke modernizacije, digitalizacije i povećanja kvalitete poslovanja. To jesu poželjni ekonomski ciljevi.

Međutim, ostaje ključno pitanje: koliko će novih investicija zaista nastati zahvaljujući subvencijama, a koliko bi ih preduzeća realizovala i bez državne pomoći?

Ako je restoran već planirao kupiti novu opremu, stomatološka ordinacija nabaviti uređaje, a dostavljačka kompanija modernizirati poslovanje, subvencija ne mora proizvesti dodatnu ekonomsku aktivnost. Ona može samo omogućiti da se već planirana privatna investicija djelimično plati javnim novcem.

To je poznati problem subvencioniranja investicija koje bi se ionako dogodile.

Prema objavljenim informacijama o dodjeli sredstava, nije predstavljena analiza koja bi pokazala koliko će program proizvesti dodatnih investicija, koliko će novih radnih mjesta nastati, koliki se rast produktivnosti očekuje i kakva će biti korist za ekonomiju Kantona Sarajevo u odnosu na potrošeni novac.

Sama činjenica da je novac podijeljen i da su firme nabavile opremu ne znači da je ekonomska politika bila uspješna.

Uspjeh bi se morao mjeriti rezultatima koji ne bi nastali bez intervencije države.

Zašto se ne smanje nameti svim preduzećima?

Postoji još jedno pitanje koje se gotovo nikada ne postavlja kada vlast objavljuje rezultate programa poticaja.

Ako Vlada KS raspolaže milionima maraka kojima želi pomoći privredi, zašto taj novac ne bi iskoristila za poboljšanje općih uslova poslovanja?

Umjesto subvencija za 64 odabrana korisnika, vlast bi mogla razmotriti smanjenje kantonalnih naknada, pojednostavljenje administrativnih procedura, ubrzavanje izdavanja dozvola i uklanjanje drugih prepreka poslovanju.

Takve mjere bile bi dostupne mnogo širem krugu privrednika, bez potrebe da komisije odlučuju ko zaslužuje finansijsku pomoć, a ko ne.

Razlika između ova dva pristupa je suštinska.

U prvom slučaju država prikuplja novac od privrede i građana, a zatim odlučuje kojim će preduzećima vratiti njegov dio. U drugom nastoji stvoriti uslove u kojima što veći broj firmi može investirati, rasti i zapošljavati bez oslanjanja na političke i administrativne odluke o subvencijama.

Pritom treba naglasiti da iz samog spiska korisnika ne proizlazi da je bilo političkog pogodovanja. Međutim, čak i potpuno transparentna i zakonita raspodjela subvencija ne uklanja pitanje njihove ekonomske opravdanosti i utjecaja na konkurenciju.

Ocjena Slobodomjera: NESLOBODARSKI

Slobodomjer ovu odluku Vlade Kantona Sarajevo ocjenjuje kao NESLOBODARSKU, jer selektivnim subvencioniranjem privatnih investicija država narušava princip jednakih tržišnih uslova i preuzima ulogu finansijera pojedinačnih poslovnih subjekata.

Tehnološki razvoj, modernizacija i povećanje produktivnosti jesu poželjni ciljevi. Međutim, nije dovoljno da vlast proglasi dobar cilj kako bi svaka mjera koja se njime opravdava automatski postala dobra ekonomska politika.

Ako postoje konkretni tržišni nedostaci koji opravdavaju javnu intervenciju, vlast bi trebala pokazati gdje su, zašto ih tržište ne može riješiti i kakvi se mjerljivi rezultati očekuju od potrošenog novca.

Bez toga subvencije ostaju sistem u kojem država određuje kome će olakšati poslovanje, a kome neće.

Privredi ne treba vlast koja će birati kome će platiti novu opremu. Trebaju joj uslovi u kojima će što više preduzeća moći sami zaraditi novac za svoje investicije.

I zato ostaje jednostavno pitanje: zašto država uzima novac od svih privrednika da bi finansirala poslovanje samo nekih od njih?