Federalni ministar rada i socijalne politike Adnan Delić najavio je mogućnost uvođenja univerzalnog dječijeg doplatka u Federacija Bosne i Hercegovine – modela prema kojem bi svako dijete imalo pravo na finansijsku podršku, bez obzira na prihode porodice.
Za razliku od postojećeg sistema, gdje pravo na doplatak imaju samo porodice koje ispunjavaju određene socijalne kriterije, novi model bi išao prema univerzalnosti. Međutim, ono što se često prešućuje jeste da se ovaj “univerzalni” model za sada ne odnosi na svu djecu, nego samo na uzrast do sedam godina – što jasno pokazuje fiskalno ograničenje i činjenicu da za širi obuhvat jednostavno nema novca.
Prema procjenama, u Federaciji živi oko 395.000 djece, a podaci pokazuju da se veliki broj njih nalazi na granici siromaštva. U takvom kontekstu, univerzalni doplatak se predstavlja kao brzo i jednostavno rješenje. U proteklim godinama već je došlo do značajnog povećanja izdvajanja: dječiji doplatak iznosi 195 KM, a ukupni budžet za ovu stavku porastao je sa oko 50 na 228 miliona KM.
No, ključno pitanje nije da li pomoći – nego kako.
Univerzalni model znači da novac dobijaju svi, bez obzira na stvarne potrebe. Time se briše razlika između socijalne politike i opće budžetske raspodjele. U praksi, dio sredstava završava i kod onih kojima pomoć nije nužna, dok se istovremeno povećava ukupni trošak sistema.
Zagovornici ove mjere ističu njenu jednostavnost – nema birokratije, nema provjera, nema administrativnih prepreka. Također, univerzalni doplatak se često pravda kao demografska mjera i signal podrške porodicama.
Ipak, ograničenje na djecu do sedam godina pokazuje da ni predlagači ne vjeruju u punu održivost modela. Ako je mjera zaista univerzalna i nužna, postavlja se pitanje zašto ne obuhvata svu djecu. Odgovor je jednostavan – jer bi to zahtijevalo znatno veća budžetska sredstva.
U konačnici, riječ je o mjeri koja ima socijalnu logiku, ali i jasna ograničenja. Širi obim državne potrošnje, uvodi neciljanu raspodjelu sredstava i istovremeno ostaje parcijalna zbog fiskalnih realnosti.
Ocjena: djelomično neslobodarski.
Radi se o pokušaju rješavanja realnog problema, ali kroz model koji povećava ulogu države i raspodjelu budžetskog novca bez jasnog fokusiranja na najugroženije.